Milorad Pejić (Foto: Fatima Ljuca)
Milorad Pejić (Foto: Fatima Ljuca)

Milorad Pejić

Bosanskohercegovačka poezija u dijaspori

Otac

Protekli su mjeseci kao gusjenice i slike koje
sam, da ne iščeznu, toliko sebi prepričavao
izgubile su zvuk. Kuće koje sam do dna znao
kao da su pale po vodi, zubi saksija u prozoru.
Čime živiš? S kakvim slutnjama sjedneš predveče
u pčelinjak, među košnice što se gase?

S tvojim mislima zađem ponekad korakom
mjesečara u ljetne ulice, nepoznat od kapije
do kapije ko zalutalo pismo od sandučeta do
sandučeta. Pored H. M. Hermanson osjetim
pucketanje laka po zaključanim zidovima,
porodične fotografije zamagljene prašinom.
Gotovo da je sa njih, kao iz turističkih vodiča,
sasvim nestalo imanja finske braće, skoro da
oni sami u svojoj vlastitoj biografiji trgovaca
koncem i kraljeva bilijara nedostaju.

To ćemo postati: osvijetljen film. Već te teško
zamišljam i samo ako odnekud na gradsko
groblje nabasam osjetim tvoje prisustvo među
živim kamenjem. Sve drugo zapisujem da ne
iščezne: tvoje dane u mome djetinjstvu. Ono
što se ne može iz zavičaja ponijeti, što se na
kućnom pragu razdužuje, kao hotelski ključ.

Haparanda, juna 1994.

Zoran T. Živković: Bez početka, bez kraja / Utan början utan slut (1999)
Zoran T. Živković: Bez početka, bez kraja / Utan början utan slut (1999)

Godišnjica

Omeru Hadžiselimoviću

Stari se, moj fratre, i na ovoj strani!
Dok dlanom o dlan prođoše od godine
dani od kad te, ko kožnu knjigu,
naložismo u furunu. Bio si nekako
neotporan na smrt. I popustljiv prema
njoj kao prema zaostalom u razvoju
djetetu, prigrlio si je očinski. Jer, kako reče,
niti šta završava niti išta tim zagrljajem
počinje. Jedino tijelo prelazi iz jednog
u drugo agregatno stanje.
Teška je preko mene prešla godina,
valjak za asfalt. Mišljah da zvijezde
lutalice puput riba preuzimaju revire
onih upravo upecanih ali ne znam
jer preniski oblaci zaklanjaju previsoko
nebo. I zuji još uvijek ošamućenost
kao kad jedina u gradu fabrika ode u
stečaj. Praznina ne popušta,
fratre moj!

Milorad Pejić
Fotografija autora: Fatima Ljuca

Milorad Pejić, bosanskohercegovački pjesnik, rođen je u Tuzli 1960. Od 1992. živi u Švedskoj. Objavio je pet knjiga poezije, između ostalih knjigu Hyperborea za koju je 2012. od grada Sarajeva dobio nagradu »Slovo Makovo/Mak Dizdar« za najbolje poetsko djelo publicirano prethodne godine na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pjesme su mu publicirane i u prevodu na više drugih jezika.

Njegove sabrane pjesme (Sve pjesme) objavljene su 2024. u izdavačkoj kući Buybook (Sarajevo). Pjesme u ovom broju časopisa Poet preuzete su iz zbirke Sanna historier (Istinite priče), publikovane na švedskom 2019. godine u izdavačkoj kući Palaver Press (Lund).

Bosnisk-hercegovinsk poesi i diasporan

Far

Månaderna kröp iväg som fjärilslarver och bilderna
som jag berättade om och om igen för mig själv
så att de inte skulle försvinna, har förlorat sina ljud.
Husen jag kände ända till botten, med blomkrukornas
tänder i fönstren, har lagt sig på vattnet. Vad håller
dig kvar? Med vilka föraningar sätter du dig i
biodlingen i skymningen, bland falnande bikupor?

Med dina tankar går jag ibland ut på sommarens
gator med sömngångarens steg, okänd från grind
till grind, som ett vilset brev från brevlåda till brevlåda.
Vid H. M. Hermanson känner jag knastrandet av lack
från de inlåsta väggarna, familjens foton dimmiga av
damm. Det är som om de finska brödernas egendom
nästan helt försvunnit från dem, som i turisthandböckerna.
Som om de, i historien i sina liv som sybehörshandlare
och biljardkungar, själva saknades.

Detsamma sker med oss: en film som överexponeras.
Jag har redan svårt att avbilda dig och det är bara när
jag träder in på stadens kyrkogård som jag kan känna
din närvaro bland de levande stenarna. Allt annat skriver
jag ner för att det inte ska förblekna: dina dagar i min
barndom, det som inte går att ta med från hembygden.
Det man lämnar tillbaka på hemmets tröskel,
som hotellnyckeln vid utcheckning.

Haparanda, juni 1994

Zoran T. Živković: Utan början utan slut / Bez početka, bez kraja (1999)
Zoran T. Živković: Utan början utan slut / Bez početka, bez kraja (1999)

På årsdagen

Till Omer Hadžiselimović

Det åldras, min barfotabroder, även på den
här sidan! I en handvändning gled årets dagar
förbi sedan vi lade dig, likt en läderinbunden
bok, i brännugnen. På något sätt var du inte
motståndskraftig mot döden. Och, svag för den
som för ett efterblivet barn, omfamnade du den
faderligt. Som sagt, ingenting slutar och inte
heller börjar med den omfamningen. Endast
kroppen övergår från ett aggregationstillstånd
till ett annat.
Ett tungt år körde över mig, en ångvält.
Jag trodde att vandrande stjärnor, likt fiskar,
tar över revir från dem som just blivit
uppfångade, men jag vet inte längre eftersom
för låga moln skymmer den för höga himlen.
Det susar ännu som när den enda fabriken
i stan gått i konkurs. Tomheten ger inte vika,
gråbroder min!

Milorad Pejić
Författarfoto av Fatima Ljuca

Milorad Pejić, bosnisk-hercegovinsk poet, född i Tuzla 1960. Bor i Sverige sedan 1992. Har publicerat fem diktsamlingar, bl.a. samlingen Hyperborea, för vilken han fick Sarajevos stads pris »Slovo Makovo/Mak Dizdar« 2012 för bästa poetiska verk som publicerats föregående år på bosniska, montenegrinska, kroatiska och serbiska. Hans dikter finns publicerade i översättningar till flera språk.

Hans samlade dikter (Sve pjesme) har publicerats 2024 av bokförlag Buybook (Sarajevo). Dikterna i detta nummer av Poet kommer från diktsamlingen Sanna historier (Istinite priče) på svenska, utgiven 2019 av förlaget Palaver Press (Lund).

Ova stranica dostupna je i na: SE

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Etiam mattis diam at quam viverra ullamcorper eget eu orci.

Zeen Subscribe
A customizable subscription slide-in box to promote your newsletter
[mc4wp_form id="314"]