Bosanskohercegovačka poezija u dijaspori
Otac
Protekli su mjeseci kao gusjenice i slike koje
sam, da ne iščeznu, toliko sebi prepričavao
izgubile su zvuk. Kuće koje sam do dna znao
kao da su pale po vodi, zubi saksija u prozoru.
Čime živiš? S kakvim slutnjama sjedneš predveče
u pčelinjak, među košnice što se gase?
S tvojim mislima zađem ponekad korakom
mjesečara u ljetne ulice, nepoznat od kapije
do kapije ko zalutalo pismo od sandučeta do
sandučeta. Pored H. M. Hermanson osjetim
pucketanje laka po zaključanim zidovima,
porodične fotografije zamagljene prašinom.
Gotovo da je sa njih, kao iz turističkih vodiča,
sasvim nestalo imanja finske braće, skoro da
oni sami u svojoj vlastitoj biografiji trgovaca
koncem i kraljeva bilijara nedostaju.
To ćemo postati: osvijetljen film. Već te teško
zamišljam i samo ako odnekud na gradsko
groblje nabasam osjetim tvoje prisustvo među
živim kamenjem. Sve drugo zapisujem da ne
iščezne: tvoje dane u mome djetinjstvu. Ono
što se ne može iz zavičaja ponijeti, što se na
kućnom pragu razdužuje, kao hotelski ključ.
Haparanda, juna 1994.

Godišnjica
Omeru Hadžiselimoviću
Stari se, moj fratre, i na ovoj strani!
Dok dlanom o dlan prođoše od godine
dani od kad te, ko kožnu knjigu,
naložismo u furunu. Bio si nekako
neotporan na smrt. I popustljiv prema
njoj kao prema zaostalom u razvoju
djetetu, prigrlio si je očinski. Jer, kako reče,
niti šta završava niti išta tim zagrljajem
počinje. Jedino tijelo prelazi iz jednog
u drugo agregatno stanje.
Teška je preko mene prešla godina,
valjak za asfalt. Mišljah da zvijezde
lutalice puput riba preuzimaju revire
onih upravo upecanih ali ne znam
jer preniski oblaci zaklanjaju previsoko
nebo. I zuji još uvijek ošamućenost
kao kad jedina u gradu fabrika ode u
stečaj. Praznina ne popušta,
fratre moj!
Milorad Pejić
Fotografija autora: Fatima Ljuca
Bosnisk-hercegovinsk poesi i diasporan
Far
Månaderna kröp iväg som fjärilslarver och bilderna
som jag berättade om och om igen för mig själv
så att de inte skulle försvinna, har förlorat sina ljud.
Husen jag kände ända till botten, med blomkrukornas
tänder i fönstren, har lagt sig på vattnet. Vad håller
dig kvar? Med vilka föraningar sätter du dig i
biodlingen i skymningen, bland falnande bikupor?
Med dina tankar går jag ibland ut på sommarens
gator med sömngångarens steg, okänd från grind
till grind, som ett vilset brev från brevlåda till brevlåda.
Vid H. M. Hermanson känner jag knastrandet av lack
från de inlåsta väggarna, familjens foton dimmiga av
damm. Det är som om de finska brödernas egendom
nästan helt försvunnit från dem, som i turisthandböckerna.
Som om de, i historien i sina liv som sybehörshandlare
och biljardkungar, själva saknades.
Detsamma sker med oss: en film som överexponeras.
Jag har redan svårt att avbilda dig och det är bara när
jag träder in på stadens kyrkogård som jag kan känna
din närvaro bland de levande stenarna. Allt annat skriver
jag ner för att det inte ska förblekna: dina dagar i min
barndom, det som inte går att ta med från hembygden.
Det man lämnar tillbaka på hemmets tröskel,
som hotellnyckeln vid utcheckning.
Haparanda, juni 1994

På årsdagen
Till Omer Hadžiselimović
Det åldras, min barfotabroder, även på den
här sidan! I en handvändning gled årets dagar
förbi sedan vi lade dig, likt en läderinbunden
bok, i brännugnen. På något sätt var du inte
motståndskraftig mot döden. Och, svag för den
som för ett efterblivet barn, omfamnade du den
faderligt. Som sagt, ingenting slutar och inte
heller börjar med den omfamningen. Endast
kroppen övergår från ett aggregationstillstånd
till ett annat.
Ett tungt år körde över mig, en ångvält.
Jag trodde att vandrande stjärnor, likt fiskar,
tar över revir från dem som just blivit
uppfångade, men jag vet inte längre eftersom
för låga moln skymmer den för höga himlen.
Det susar ännu som när den enda fabriken
i stan gått i konkurs. Tomheten ger inte vika,
gråbroder min!
Milorad Pejić
Författarfoto av Fatima Ljuca
Det här inlägget finns även på:

